Cahayabox

Top5 iritantnih trendova u današnjim filmovima

1


Hollywood – tvornica snova, mjesto gdje radost izvire na svakom ćošku i svi seru duge i kokain. Ipak, ispod svog tog blještavila naći ćete ili hrpu šljakera koji obavljaju svoj posao kako najbolje znaju ili lopine koji do svojih “originalnih” ideja dolaze, pa, plagiranjem.

I tako, danas…

#5. Žanr određuje boju filma

PROBLEM

Čini se da postoji neko nepisano pravilo da svi horrori moraju biti plavi:

The Ring

Saw

The Nightmare on Elm Street remake

Dok su svi apokaliptično-tehnološko-futuristički filmovi sivi, ispranih boja:

Nešto suptilnije zbrljani su npr. filmovi smješteni u pustinju, koji su obavezno žućkasti. Čak i interijeri, sve izgleda kao da je snimljeno kroz staklenku pišaline:

Smokin’ Aces (Las Vegas)

The Hills Have Eyes (ruralna Nevada)

Filmovi koji vam se igraju s mozgom ili je realnost totalno “out”, obavezno su zeleni:

Fight Club

The Matrix – nastavci, najzeleniji filmovi ikad snimljeni

Nakon svih tih godina, prosječan čovjek može pogoditi o kakvom se filmu radi već po samoj boji.

O ČEMU SE RADI?

O digitalnoj korekciji boja. U davna vremena, kad je redatelj filmu htio dati neki poseban “štih”, morao se ili namučiti s filterima na svjetlima i kameri ili znati kako razviti film. Cijeli je proces bio skup, mukotrpan i ograničen na ljude koji su zapravo znali što rade. Što znači, ako se netko potrudio sve to izvesti, očito je imao dobar razlog, đava ga odnio!

Danas? Ako si holivudski redatelj, jednim klikom miša tvoj film postane “umjetnički”. Dovoljno je soma dolara i Mac i neka usrana snimka klinca koji prdi na mačku odjednom odlazi u drugu dimenziju jer je napucan zeleni kanal.

Braća Coen nisu izmislila digitalnu korekciju, ali “Oh Brother, Where Art Thou” je prvi film koji je žešće korigiran, do te granice da su pofarbali svaki pojedinačni frame, kako bi dobili starinski sepia ton.

I dok su Coeni željeli uskladiti film i vizualni dojam, neki od ostalih redatelja shvatili su da je prčkanje po bojama jeftin način za stvaranje atmosfere.. bez dobrog scenarija.. ili, hm, sposobnih glumaca..

Sve nabrojane boje stvaraju svoju atmosferu, koja utječe na emocije i dojam gledatelja – žuta stvara dojam topline, plava sceni daje jezovit izgled, isprane sive nijanse deprimiraju etc. Drugim riječima, radi se o čistoj lijenosti.

#4. Sve ostalo je tirkizno i narančasto

PROBLEM

Goni ostale boje, danas se svaki film može napraviti od dvije: tirkizna i narančasta. Obično se radi o zelenim sjenama i plavom nebu, u kontrastu s divlje saturiranim narančastim tonovima kože:

Ili facom na pozadini od slabo osvijetljenih plavičastih prostorija:

Ili jednostavno kojeg se god narančastog specijalnog efekta sjete, nakelje ga na spomenutu pozadinu:

Dovoljno je pogledati postere:

O ČEMU SE RADI?

Nažalost, kreativnost koju dopušta takvo igranje bojama opet se svela na lijenost.
Ovo je kotač boja. Vjerojatno ste ga već vidjeli. Naći ćete ga u praktički svakom grafičkom programu, u ovom ili onom obliku.

Kad čovjek poželi snimiti vizualno lijepu scenu, jedan od bitnih faktora je i kontrast boja. Pošto se u većini filmova radi o ljudima, jednostavno se nađe nešto najbliže boji kože, a sve ostalo se pukne u suprotnu, kontrastnu boju, točno s druge strane kotača.

Tirkizna. Narančasta.

Ovaj mali trik koristi se, naravno, od samih početaka filma u boji. Danas je ova dvobojna shema natjerana u toliki ekstrem da su sve sobe plave, sjene zelene, a ljudi skureni u solariju i nadrljani jeftinim puderom.

Što je najgore, lijenost se, kod ovakvih slučajeva, prelama preko leđa onoga čiji je posao obaviti digitalnu korekciju, ponekad sličicu po sličicu. Par tjedana za cijeli film od 2 sata? Dovoljan je jedan pogled na kalendar prije nego zaključi: “Jebeš ga, svi vole tirkiznu i narančastu.”

#3. Ramping (iliti sve se uspori i onda naglo ubrza)

PROBLEM

Igranje usporavanjem ili ubrzavanjem akcije može dati neke zanimljive rezultate, ako se upotrebljava smisleno.

Oni stariji će se možda sjetiti serije “Kung Fu”, s Davidom Carradineom, gdje je dosta tučnjava prikazano usporeno. To je jedan od prvih primjera korištenja usporene snimke kako bi se prikazao vrlo brz pokret, u smislu tip je tako brz da se snimka mora usporiti da bi se išta vidjelo.

Danas je prikazati nekoga kako zadaje završni udarac normalnom brzinom gotovo nezamislivo. Jednostavno, od silne brige, sve jaaaaakoooo uspooooreeeee da svi budemo sigurni da smo shvatili – da, to je udarac u lice.

Brad Pitt u “Troji” usporava usred leta:

U filmu “Watchmen”, radnja mora praktički potpuno stati čim se dogodi išta značajnije. Za svaki slučaj:

Kad itko iz hrpe nauljenih bildera u “300” izvodi nešto kul, vrijeme se prvo zaustaaaaaaviii…

a onda užasnoprokletoubrza kad udari!

Novi “Sherlock Holmes” ramping pretvara u izražajno sredstvo, koristeći zaustavljanje scene borbe da bi se prikazalo kako Sherlock brzo razmišlja.

O ČEMU SE RADI?

Ramping, iznenadno usporavanje radnje, ne snima se na standardnih 24 sličice u sekundi, već na 48, 72 ili 96. Što više sličica u sekundi, sporija radnja.

Slow motion je također korišten od početaka filma, kada je snimatelj jednostavno navalio na ručicu kamere. Današnje digitalne kamere cijeli proces dodatno pojednostavljuju, snimka više ne mora biti snimljena usporeno ili ubrzano, može se njome manipulirati po želji.

I sad, eto, više ne mogu izdržati bez da ubrzano i usporeno ne strpaju u jednu scenu. Drkanje s usporavanjem ubacit će 10 puta tijekom jedne akcijske scene, kao da je odjednom užasno dosadno gledati dva kung fu majstora kako se mlate pri normalnoj brzini.

Dva su “krivca”. Prvi je Matrix, odnosno poznato usporavanje metaka (plus okretanje kamere). Drugi je “300”, koji pri normalnoj brzini traje oko 15 minuta. Tehnika je prošla put od “inovativno”, preko “standardno” do “OK, dosta.”

#2. Lažni izgled dokumentarca, a nije dokumentarac

PROBLEM

Ovdje se ne misli na filmove tipa “Cloverfield”, koji su rađeni kao “dokumentarci”, već na one s ogromnom filmskom ekipom i skupom scenografijom, u koje se ubacuju scene koje su kakti snimljene kamerom iz ruke. I to kad takve scene NEMAJU NIKAKVOG SMISLA.

Da stvar bude gora, rade to pažljivim ubacivanjem elemenata koje se smatra greškama.

Otkako je spašen vojnik Ryan, svaki film, serija, crtić i sapunica moraju imati kameru koja divlja i trese se do ruba epilepsije. Pola vremena čovjek više ne zna tko tuče koga, a kad se ubace i čudni kutevi sve izgleda kao da kamerman umire od grčeva.

Najmirnija scena u Quantum of Solace

Tu se ubraja i špricanje raznih sranja po leći kamere. “District 9″, koliko god super bio, zapravo prekriva leću krvlju. Vidjeli smo to i u “Braveheartu” i “We Were Soldiers”. I opet “Saving Private Ryan” s bljuckanjem vode i krvi po kameri.

Onda dolazimo do “Ups, pobjegla mi kamera u sunce, ma gle ti taj lens flare!”

Karate Kid

Transformers

Star Trek

Fanovi “Star Treka” toliko su divljali zbog lense flarea da je redatelj morao izdati priopćenje u kojem se praktički ispričava.

O ČEMU SE RADI?

Ideja je namještanjem scena da izgledaju kao da su snimljene slučajno, mozgu gledatelja podsvjesno šapnuti “ovo je stvarno”. Scene snimljene na način da se zapravo vidi što se događa danas izgledaju dosadno i inscenirano.

Ukratko, ako želite da film izgleda realno, zbrčkate ga, da izgleda više kao izvještaj iz Iraka. Iako, nije baš jasno na koju to foru pali ako se koristi u SVAKOM filmu.

Npr. scene iz “Saving Private Ryan” imale su uznemirujuć, skoro zastajkujući efekt jer se Spielberg namjerno igrao sa shutterom. Rezultat je film koji izgleda manje kao film, a više kao pravi ratni izvještaj s terena.

Cilj je bio gledatelju vjerno prenijeti sav užas rata. Desetljeće kasnije, eto tipa kako si pali bradavice uz isti efekt, u “Crank: High Voltage”.

Najveća ironija je činjenica da je tehnologija s godinama pažljivo usavršavana upravo kako bi se izbjeglo treskanje, lens flare etc. Moderni objektivi za kamere tretirani su da se ubije flare. I sad, kad se redatelj zaželi efekta, neki ga jadnik mora ubacivati ručno.

#1. 3D od kojeg film izgleda lošije

PROBLEM

Nešto je trulo u svijetu 3D-a. S jedne strane, “Avatar” je izgledao tako oštro, savršeno i realno, gotovo da se moglo “ući” u film. Pixarovi “Up” i “Toy Story 3″ zbog dubinske oštrine ostavljaju dojam da je dovoljno ispužiti ruku i zgrabiti igračku iz zraka.

Ali onda pogledate drugi 3D film, u istom kinu, na istom platnu i projektoru, a izgleda kao govno. “Clash of the Titans” je odmah pušten van u 3D-u, a Jeff Katzenberg, tip koji gadno želi progurati 3D, izjavljuje da film izgleda toliko užasno da će ubiti 3D kao format!

Prevoditelj ovih redaka imao je nesreću da s ekipom povede frenda koji nikad nije gledao 3D upravo na spomenuti film. Recimo samo da sam nakon 10 minuta skinuo naočale i do kraja ga gledao bez njih. Bolje je izgledao nego u 3D. Iako je i dalje bio smeće.

WTF?

Još jedan primjer je “The Last Airbender”. Zaboravimo načas dijaloge i glumu – 3D mu je tako jadan i bijedan da izgleda lošije od obične 2D verzije. Tamno i smrljano.

“Nemate vi pojma!”

O ČEMU SE RADI?

Ono što nam u reklamnim kampanjama “zaboravljaju” spomenuti je to da svaki 3D film nije nužno I SNIMAN u 3D tehnici. Zapravo, VEĆINA nije. Aha. Mamu ti!

Umjesto toga, konvertirani su u 3D. Što ne samo da ne daje tako dobru iluziju dubine, već zapravo totalno degradira cijelu sliku jer konverzija u 3D usput zatamni cijeli film. Dio svjetla se izgubi pri konvertiranju, pa zatim zbog naočala. Tako se film normalne svjetline zatamni kodiranjem, a onda se tamna slika odvede u mrkli mrak. Ako je film inače tamniji, rezultat je blato.

Zašto to rade? Pa ono, jer za lažnjaka mogu naplatiti istu masnu, pretjeranu cijenu kino ulaznice. Računajte, ako će konvertiranje nekog smeća poput “Clash of the Titans” koštati 10-15 milijuna dolara, a pomoći mu da naljepnicom “3D” zaradi 500 milijuna, same nabrijane cijene ulaznica vratit će lovu višestruko.

Izvor:
cracked.com

Vezane vijesti

2 komentara

Ostavi komentar

Email adresa neće biti prikazana. Obilježena polja su obavezna *